Blog jedne trkačice (drugi dio) ili kako trčanje pretvara nemoguće stvari u moguće

Blog jedne trkačice (drugi dio) ili kako trčanje pretvara nemoguće stvari u moguće

 

U prošlom sam blogu pisala kako sam se uspješno suprotstavila kiši prije dva tjedna. Ok, tada sam vjerovala da je riječ o prolaznom oblaku i da će svibanj, u svom punom sjaju, biti uvertira u moje najdraže godišnje doba, ljeto. Ubrzo je postalo sasvim očigledno u kakvoj sam zabludi bila. Iako uvijek nastojim otići trčati kada to zamislim, sada mi je već stvarno dosta kiše i rado bih da nas iznenadi koji sunčani dan s lijepim i toplim zrakama. I da konačno počne taj svibanj. Da!

Ok, nakon što sam svoje nezadovoljstvo (čitaj: očaj) zbog ovako poražavajuće vremenske prognoze iskalila na papiru i podijelila s vama, htjela bih vas potaknuti da zamislite sljedeću situaciju: sebe na cilju neke utrke. Nije važno koliko duge ni koliko zahtjevne, samo da ste stigli na cilj. Kako biste izgledali?

Kada ja stignem na cilj, stvarno ne izgledam baš dobro. Zapravo, moje fotografije s ulaska u cilj su uglavnom pune nekih čudnih grimasa pa se redovito zapitam jesam li to uopće ja (pa potom počnem kriviti fotografa jer je ulovio potpuno krivi kadar i profil). Nakon tih nekoliko prvih minuta ispunjenih grimasama, dolazi onaj najljepši osjećaj sreće zbog uspjeha.

Mislim da je uspjeh nešto završiti, ma što god da počneš. Svi trkači, ma koliko god mali ili veliki rekreativci bili, sigurno na utrci osjete zamor u nogama, težinu u glavi i onaj glasić koji te muči i najradije bi negdje posustao, odustao, stao, odmorio se. Mislim da nitko nije lišen tih osjećaja, pogotovo kada trči u svom maksimumu. No, ma što god radili onako potpuno, istinski, sa srcem, do maksimuma, uvijek izazove takve emocije, zar ne?

Važno je samo ne stati jer zadovoljstvo koje osjetiš na cilju nemjerljivo je s bilo čime drugim. Ok, možda malo pretjerujem, nije nemjerljivo, zapravo je mjerljivo. Mjerljivo je u širini osmijeha koji nastupi vrlo brzo nakon onih grimasa, u veličini zagrljaja koji uputimo svojim najdražim suputničkim trkačicama ili trkačicama, u velikoj mjeri zadovoljstva koje osjetimo jer smo pobijedili.

Da, odgovorno tvrdim da smo pobijedili jer doći do kraja bilo koje utrke je ravno pobjedi. I zaslužuje, u najmanju ruku, da se tako i osjećate. Pravo pobjednički jer pobijediti samog sebe najveća je pobjeda koju možete ostvariti.

Trčanje pretvara nemoguće stvari u moguće. Najprije, kada odradiš svoj trening ili dođeš do kraja utrke, ono što ti se iz kauča činilo nemoguće, postalo je itekako moguće. No, ono što je najbolje od svega – na kraju utrke osjećaš onaj pravi osjećaj umora, ali pozitivnog umora jer glavu očistiš svih nekih misli koje te muče tijekom dana, a na koje nerijetko nemaš odgovor.

Nakon trčanja, takvih misli i problema jednostavno nema, kao da nestanu s krajem treninga ili ulaskom u cilj. Jednostavno, ispare. Ili možda ne možeš više razmišljati zbog umora? Moguće je i to. No, u svakom slučaju, trčanjem se rađa neka nova perspektiva. Sve ti se čini puno jednostavnije i moguće. Pa i ono što ti je prije trčanja zadavalo veliku brigu sada je piece of cake jer ne zaboravi, ti si pobjednica/ik i tebi je sve lakše.

Zato te pozivam da na dm ženskoj utrci, koja se održava 8. lipnja na Jarunu, iskusiš sve čari dolaska na cilj. Vidjet ćeš da sam bila u pravu.

Vidimo se?